Jedan osjećajni :)

I opet je proslo dosta vremena od zadnjeg posta. Danas neću previše objašnjavati nikakva događanja, nego bih voljela opisati svoje osjećaje zadnjih par dana.

Od kad sam došla u Dublin, sve je išlo veoma glatko, našla sam posao drugi dan, stan sa odličnim ljudima par dana kasnije, ali me užasno proganjao nekakav osjećaj tjeskobe. Osjećaj da si došao u drugu zemlju - raditi. Tu sam se malo pogubila. Osjećaj da ću samo raditi i da neću ništa drugo osim toga stići niti vidjeti, niti usput uživati u novom životu. Osjećaj da je oko tebe hrpa stranaca (doduše, većina sa sličnim sudbinama). Osjećaj da si došao sam i da se nećeš niti socijalizirati previše. Osjećaj te prljavosti i sivila grada. Ali najviše taj osjećaj - što ću ja ovdje?

Taj osjećaj me proganjao do prije nekoliko dana. Sada konačno mogu reći da sam zbilja sretna što sam ovdje, i da vjerujem da je to zbilja bila najbolja odluka koju sam donijela ikad. A zašto sad najedanput? Zato što sam shvatila, da ću ovdje moći ostvariti sve ono što doma nisam. Oduvijek sam htjela imati nekakav hobi, ali hobiji znaju biti skup sport, pa bih uvijek rekla samoj sebi - 'ah, jednog dana, kad budeš imala i sredstava i vremena'. To je samo jedna od stvari, nije sve samo u novcu naravno.
Druga stvar, ljudi su zbilja genijalni. Pa to je tako dobro raspoložen narod, svi uvijek spremni za zafrkanciju. Ispočetka sam bila prestrašena i zbog toga, mislila sam da je nemoguće da ih zbilja zanima moj odgovor kad me pitaju 'kako sam?', da je i ta ljubaznost i srdačnost nešto lažno i isforsirano, ali to je očito još ono 'hrvatsko stanje uma'.

Mislim da u životu nisam stekla toliko prijateljstava i poznanstva kao u ovih dva i pol tjedna što sam tu. A najbitnije od svega je, što su ljudi od riječi i spremni su uvijek pomoći ako mogu bez pogovora.
Znam da sam ovdje veoma kratko, i da ću morati još puno palente pojesti dok zbilja ne shvatim Irce i njihov mentalitet, ali zasad ovdje nisam apsolutno s nikim imala nikakvih problema, dok me, od kad sam ovdje, više hrvata pokušalo prevarit ili na nekakav način zakinuti, ali ne želim o tome, jer sam odlučila usmjeriti post samo na pozitivu.

Isto tako, spomenut ću jer sam užasno fascinirana time - imaš slobodu biti i raditi što god hoćeš. Ovdje je tako uobičajeno vidjeti žene sa ogromnim, rozim viklerima u kosi kako šeću po samom centru grada - što bi kod nas bilo instant fotografirano sa tisuću smartphona i odmah stavljano na Facebook i na stranice Dnevne doze tkoznačega, dok ovdje nitko ni ne trepne.

Anegdota od neki dan, također vezana uz temu te 'slobode' - kako su ove utakmice u tijeku, u Temple baru je svaki dan ludnica, pa smo tako i nas par kolega s posla, nakon što smo završili svoje smjene, ostali u istom pubu, popiti pivce u čast kolegi koji se vjenčao dan ranije. Nije se završilo s jednim pivcem, pa je tu bilo svega, (čak i pjevanja na mikrofon, tko me dobro zna, zna kako se volim raspjevati nakon dvije pive :D) i na kraju smo ostali do zatvaranja. Drugi dan si mislim, kad dođem na posao, vjerojatno će me zafrkavati cijeli dan radi pjevanja, šefu možda neće ni biti drago, a još smo ostali do kraja, na mjestu gdje radimo. Sva sam se ustrepetala, da bih došla na posao, a nitko nije ni trepnuo što se tiče prošle večeri. Jedino su pitali jesam li se odmorila, naspavala... Nevjerojatno.
I nisam si mogla pomoći pa sam na kraju dana morala pitati, zašto nitko nije iznenađen, nitko se ne smije podrugljivo ili nešto slično (kod nas, popiješ pivu više, drugi dan se križaš jer znaš da će ti se svi smijati do kraja godine ako si imao nekakav pijani gaf). Odgovor koji sam dobila je najjača stvar ikad - 'kad završiš s poslom, više se nikoga ovdje ne tiče što radiš u slobodno vrijeme i možeš raditi što god hoćeš - sve dok ne prouzrokuješ probleme..' :)
Wau. Kakvo prosvjetljenje. Oni su ipak Irci i istina je da mogu piti od jutra do sutra, možda su baš zbog cuge tako friendly, možda nisu, ali nije ni bitno, jer su prejaki. O ljepoti naroda, bi se već dalo, pogotovo žene, ali o tome drugom prilikom :D

Pa eto, nije mi najsmislenije posložen post ali došlo je vrijeme za zaključak, a on glasi ovako. Tek onda kad shvatiš da nećeš biti sam, da ćeš uvijek imati s nekim popiti kavu ili pintu Guinnessa i da ćeš si konačno ostvariti sve i jedan san koji si si zacrtao - tek onda možeš istinski uživati i biti sretan. A i imam gdje uvijek pojesti burek, punjene paprike, ćevape, janjetinu, tako da mjesta za cronostalgiju nema :)

Pa eto, veselim se budućnosti :D
Do sljedećeg posta :*